Ponukani silnim naletima inspiracije, odlučili smo posvetiti malo vremena nekim našim brijama i donosimo vam prvo izdanje Movie Talka, tjedne rubrike u kojoj ćemo pisati svoja razmišljanja o različitim temama iz svijeta superherojskih filmova ili filmova po stripu. Počinjemo s raspravom o Milesu Moralesu, njegovom stripovskom i mogućem filmskom putu, a ovaj tekst je prvi od tri kojega će Gole napisati za sajt na tu temu, i služi samo kao uvod.
Bilo je ljeto 2011. godine i po mnogočemu nije donijelo ništa novo. Što se vremena tiče, bilo je istog karaktera kao i ono ljeto prije njega. I ono tamo. I ono još prije. A i onih nekoliko ljeta što su uslijedila poslije. Ukratko - bilo je vruće k'o u Paklu, kao što je i ustaljena tradicija vremenskih prilika na majčici nam Zemlji u zadnjih nekoliko desetljeća, otkad nam je ozonski omotač postao pun rupa poput kakvog švicarskog sira. U biti, ništa se nije činilo neuobičajeno.
S političkim, društvenim, kulturnim i inim događajima koji su se zbili u to vrijeme je bilo nešto drukčije. Svašta smo načuli i saznali u to vrijeme. Na primjer, Južni Sudan je upravo bio stekao neovisnost i dobili smo novu svjetsku naciju, zatim, norveški psycho Andres Breivik je počinio zloglasan pokolj na otoku Utoya i uzdrmao kompletan planet, mlada i supertalentirana pjevačica Amy Winehouse je skončala u raljama droge u 27. godini života i postala još jedan član tzv. Kluba 27, pa čak je i zagrebački Dinamo potkraj kolovoza iste godine učinio nešto što se do tada smatralo gotovo jednako mogućim kao da Hrvatska izađe iz financijske krize - plasirao se u prestižnu UEFA-inu Ligu Prvaka.
Svašta se toga dogodilo, mnoge su zadivljujuće i manje zadivljujuće vijesti brujale svijetom, ali svim comic book geekovima u tom okruglom selu s pet koliba i nekoliko kućeraka kojega zovemo planet Zemlja ništa od toga nije ulazilo u uho osim jedne vijesti. Vijesti koja je za njih bila toliko masivna da ih ne bi trgnula ni novost da zombiji s novootkrivenog crvenog patuljka napadaju Sunčev sustav, a zvala se... Uh, još mi je uvijek ovo teško izgovoriti... Smrt Spider-Mana.
Ultimate verzije, doduše. Ali ta Ultimate verzija mrežoglavog zajebanta je imala toliki fanbase kao i cijeli Ultimate univerzum da je bila apsolutni ekvivalent tradicionalnom (i glavnom kanonu) jedno cijelo desetljeće dok nije za kormilo došao Jeph Loeb i svojim ultramegasuperbrutalnim, makabričnim i destruktivnim scenarijima u Ultimatumu počinio kompletnu havariju i genocid kakvog se ne bi posramio ni onaj živčani Švabo (tj. Austrijanac) koji se nekoć odazivao na ime Adolf Hitler (bit će da je Marvel vidio konkurenciju u samome sebi).
Da, ta Ultimate verzija Spider-Mana je zaista bila tako popularna, a i kvalitetna, ponajprije zbog neopisivo šarmantnih, tinejdžerski oslikanih, lepršavih priča o Peteru Parkeru iz pera (točnije tipkovnice) Briana Michaela Bendisa, prpošnog američkog Židova koji se proslavio na nezavisnoj sceni prije no što ga je Marvel odabrao za mesiju i spasitelja (znam da nećete povjerovati, ali tada je ta kompanija, danas jedna od najbogatijih, bila pred bankrotom) koji će startati Ultimate univerzum i to upravo serijalom o kojemu govorimo. I PP je bio najjača karika tog serijala - svaki je čovjek mogao naći nešto svojih misli u njegovim iznimno duhovitim unutarnjim dijalozima, borbama sa samim sobom te nezgodama u privatnom životu - nešto čime je nekoć vrsno baratao Stan Lee, a mnogi autori novog tisućljeća koji su pisali glavnog, The Amazing Spider-Mana, nisu uspjeli ostvariti, osim možda J. Michaela Straczynskog, barem do onog notornog story-arca Past Sins.
I tako smo uživali u Bendisovim pričama u Peteru Parkeru, kad ga najednom isti autor "ubije" (Zašto stavljam navodnike? Hm. Nisam siguran da sam ovlašten dati tu informaciju). Spider-Man je u završnici poginuo herojski, ali neki od fanova mu ni do dana današnjeg nisu oprostili na tome. Sam Bendis je priznao da je plakao kao mala beba dok je pisao tu epizodu, ali od toga nije imao fajde. I svi su se pitali - što dalje? Nismo trebali dugo čekati odgovor. Dobili smo ga već u Ultimate Fallotu, br.4, gdje se prvi put pojavio, u borbi sa trashy zlikovcem Klokanom, Miles Morales, napola latino, napola afro klinac, kao novi Spider-Man.
I tada je internet eksplodirao.
Kada znate da naši news portali prenesu neku vijest vezanu direktno uz stripove i samo uz njih, znate da se ta novost pročula vjerojatno tamo do planeta Naboo i obitelji Skywalker. Toliko je to bila radikalna i velika promjena da se i dan danas lome koplja oko toga. Još uvijek postoje dva tabora koji trube po istome i nastavit će tako dok svemirski šerif Gah Lak Tus ne poždere naš mili planetić - konzervativci (Spideyjevski desničari) kažu - "Samo je jedan Peter Parker! Kakvi crnci, latinoamerikanci i ostale điđamiđe! 'Oćemo našeg Parkera nazad! Smrt pederim..." Khm, da. Druga strana, liberalnije raspoloženi fanovi, (Spideyjevski ljevičari) ponavljaju - "Miles Morales je zakon! Kako je cool! Pravi je nasljednik našeg Petera! Poštujmo raznolikosti! 'Ajmo širit demagog... Ovaj... Miles je frajer!"
Jerfra, manga, retač, ljakse... Što god Miles bio, publika se morala naviknuti na promjene. A to, pravo im budi, nije bilo lako pošto je prijespomenuti Morales bio prvi prvcati "novi" Spider-Man nakon "prave" smrti Petera Parkera, uz kojega su odrastale generacije. Sveopća je činjenica da se na takvoj jednoj ogromnoj promjeni i na liku koji bi morao biti dostojna zamjena jednom od najikonskijih likova u cijeloj povijesti stripa, ne mora samo raditi, nego da se mora šljakati i brejnstormati više od jadnih robova i arhitekata koji su prije nekog sitnog vremena gradili piramide u Gizi. Glavno je pitanje bilo, je li Bendis to bio u stanju napraviti? Je li imao te kvalitete, i, naposlijetku, je li to i ostvario?
Odgovore na to ćete dobiti u sljedećem izdanju Movie Talka.
To be continued...
Gole
Bilo je ljeto 2011. godine i po mnogočemu nije donijelo ništa novo. Što se vremena tiče, bilo je istog karaktera kao i ono ljeto prije njega. I ono tamo. I ono još prije. A i onih nekoliko ljeta što su uslijedila poslije. Ukratko - bilo je vruće k'o u Paklu, kao što je i ustaljena tradicija vremenskih prilika na majčici nam Zemlji u zadnjih nekoliko desetljeća, otkad nam je ozonski omotač postao pun rupa poput kakvog švicarskog sira. U biti, ništa se nije činilo neuobičajeno.
S političkim, društvenim, kulturnim i inim događajima koji su se zbili u to vrijeme je bilo nešto drukčije. Svašta smo načuli i saznali u to vrijeme. Na primjer, Južni Sudan je upravo bio stekao neovisnost i dobili smo novu svjetsku naciju, zatim, norveški psycho Andres Breivik je počinio zloglasan pokolj na otoku Utoya i uzdrmao kompletan planet, mlada i supertalentirana pjevačica Amy Winehouse je skončala u raljama droge u 27. godini života i postala još jedan član tzv. Kluba 27, pa čak je i zagrebački Dinamo potkraj kolovoza iste godine učinio nešto što se do tada smatralo gotovo jednako mogućim kao da Hrvatska izađe iz financijske krize - plasirao se u prestižnu UEFA-inu Ligu Prvaka.
Svašta se toga dogodilo, mnoge su zadivljujuće i manje zadivljujuće vijesti brujale svijetom, ali svim comic book geekovima u tom okruglom selu s pet koliba i nekoliko kućeraka kojega zovemo planet Zemlja ništa od toga nije ulazilo u uho osim jedne vijesti. Vijesti koja je za njih bila toliko masivna da ih ne bi trgnula ni novost da zombiji s novootkrivenog crvenog patuljka napadaju Sunčev sustav, a zvala se... Uh, još mi je uvijek ovo teško izgovoriti... Smrt Spider-Mana.
Ultimate verzije, doduše. Ali ta Ultimate verzija mrežoglavog zajebanta je imala toliki fanbase kao i cijeli Ultimate univerzum da je bila apsolutni ekvivalent tradicionalnom (i glavnom kanonu) jedno cijelo desetljeće dok nije za kormilo došao Jeph Loeb i svojim ultramegasuperbrutalnim, makabričnim i destruktivnim scenarijima u Ultimatumu počinio kompletnu havariju i genocid kakvog se ne bi posramio ni onaj živčani Švabo (tj. Austrijanac) koji se nekoć odazivao na ime Adolf Hitler (bit će da je Marvel vidio konkurenciju u samome sebi).
Da, ta Ultimate verzija Spider-Mana je zaista bila tako popularna, a i kvalitetna, ponajprije zbog neopisivo šarmantnih, tinejdžerski oslikanih, lepršavih priča o Peteru Parkeru iz pera (točnije tipkovnice) Briana Michaela Bendisa, prpošnog američkog Židova koji se proslavio na nezavisnoj sceni prije no što ga je Marvel odabrao za mesiju i spasitelja (znam da nećete povjerovati, ali tada je ta kompanija, danas jedna od najbogatijih, bila pred bankrotom) koji će startati Ultimate univerzum i to upravo serijalom o kojemu govorimo. I PP je bio najjača karika tog serijala - svaki je čovjek mogao naći nešto svojih misli u njegovim iznimno duhovitim unutarnjim dijalozima, borbama sa samim sobom te nezgodama u privatnom životu - nešto čime je nekoć vrsno baratao Stan Lee, a mnogi autori novog tisućljeća koji su pisali glavnog, The Amazing Spider-Mana, nisu uspjeli ostvariti, osim možda J. Michaela Straczynskog, barem do onog notornog story-arca Past Sins.
I tako smo uživali u Bendisovim pričama u Peteru Parkeru, kad ga najednom isti autor "ubije" (Zašto stavljam navodnike? Hm. Nisam siguran da sam ovlašten dati tu informaciju). Spider-Man je u završnici poginuo herojski, ali neki od fanova mu ni do dana današnjeg nisu oprostili na tome. Sam Bendis je priznao da je plakao kao mala beba dok je pisao tu epizodu, ali od toga nije imao fajde. I svi su se pitali - što dalje? Nismo trebali dugo čekati odgovor. Dobili smo ga već u Ultimate Fallotu, br.4, gdje se prvi put pojavio, u borbi sa trashy zlikovcem Klokanom, Miles Morales, napola latino, napola afro klinac, kao novi Spider-Man.
I tada je internet eksplodirao.
Kada znate da naši news portali prenesu neku vijest vezanu direktno uz stripove i samo uz njih, znate da se ta novost pročula vjerojatno tamo do planeta Naboo i obitelji Skywalker. Toliko je to bila radikalna i velika promjena da se i dan danas lome koplja oko toga. Još uvijek postoje dva tabora koji trube po istome i nastavit će tako dok svemirski šerif Gah Lak Tus ne poždere naš mili planetić - konzervativci (Spideyjevski desničari) kažu - "Samo je jedan Peter Parker! Kakvi crnci, latinoamerikanci i ostale điđamiđe! 'Oćemo našeg Parkera nazad! Smrt pederim..." Khm, da. Druga strana, liberalnije raspoloženi fanovi, (Spideyjevski ljevičari) ponavljaju - "Miles Morales je zakon! Kako je cool! Pravi je nasljednik našeg Petera! Poštujmo raznolikosti! 'Ajmo širit demagog... Ovaj... Miles je frajer!"
Jerfra, manga, retač, ljakse... Što god Miles bio, publika se morala naviknuti na promjene. A to, pravo im budi, nije bilo lako pošto je prijespomenuti Morales bio prvi prvcati "novi" Spider-Man nakon "prave" smrti Petera Parkera, uz kojega su odrastale generacije. Sveopća je činjenica da se na takvoj jednoj ogromnoj promjeni i na liku koji bi morao biti dostojna zamjena jednom od najikonskijih likova u cijeloj povijesti stripa, ne mora samo raditi, nego da se mora šljakati i brejnstormati više od jadnih robova i arhitekata koji su prije nekog sitnog vremena gradili piramide u Gizi. Glavno je pitanje bilo, je li Bendis to bio u stanju napraviti? Je li imao te kvalitete, i, naposlijetku, je li to i ostvario?
Odgovore na to ćete dobiti u sljedećem izdanju Movie Talka.
To be continued...
Gole